Cilj nam je pokazati načine kako se kroz razne oblike nenasilne komunikacije mogu rješavati sukobi na konstruktivan nacin ne ugrožavajući jedni druge.
Edukacijom mladeži u estetskim i umjetničkim vrednotama te vježbanjem komunikacijskih vještina postiže se  prevencija ovisnosti i  nasilnog ponašanja, razvoj kreativnosti i kvalitetnije komunikacije što dovodi do općeg poboljšanja kvalitete življenja. Također, omogućava im se da dotaknu pitanje odgovornosti za svoj zivot i svoje postupke.

Sukobi su česta pojava u međuljudskim odnosima, mogu biti rezultat nesporazuma, različitih duhovnih ili kulturnih vrijednosti, suprotstavljanih interesa, nezadovoljenih potreba ili npr. nesposobnosti u izražavanju vlastitih osjećaja i mišljenja.
Konflikti postoje u ophođenju s bližnjima u svakodnevnom životu, ali i unutar / između grupa i zajednica.

U osnovi koncepta radionice leži uvjerenje u kreativni potencijal svakog pojedinca.
Potencijal za sukob u nama i oko nas postoji stalno. Život i sukob su neraskidivo povezani, također, svakodnevno smo svjedoci raznoraznih oblika nasilja i agresija.
U sukobu postoji kreativni potencijal, kao što u vatri postoji potencijal za toplinu i energiju jednako kao i za destrukciju.

Razvijanje svijesti o sebi i umijeća komunikacije nacin je rada na potencijalu za izazov i razvoj u sukobu, radije nego li mu dopustiti da nam šteti zbog pomanjkanja pozornosti ili svijesti.
U našim životima stalno postoje tenzije, pritisci i frustracije. Ponekad smo im dorasli i borimo se s njima; ponekad nas „zapale“ pa naše tjeskobe i tenzije rastu.

Za interveniranje u sukob prvi korak i najznacajnija vještina je slušanje sebe i drugih kao i druge komunikacijeske vještine.

Sve aktivnosti osmišljene su tako da potiču racionalno i emocionalno spoznavanje sebe kroz razne aktivnosti, individualni rad i zajednicko stvaranje; samoizražavanje, poticanje kreativnosti i mašte, umjetničko osvještavanje, razvoj socijalnih vještina, upoznavanje s temeljnim pravima...

Nasilničko ponašanje učenika u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina u stalnom je porastu.
Zbog toga je, na zahtjev Vlade, nedavno objelodanjeno i izvješće o sigurnosti u hrvatskim školama, koje je obuhvatilo slučajeve nasilja, nudenja droge po školama te ostale pojave ugrozavanja sigurnosti učenika. Prema podacima Ministarstva prosvjete i športa, na temelju istraživanja - najviše nasilja bilo je u osnovnim školama (51,07 posto), zatim u srednjim školama (24,76 posto) i u dječjim vrtićima (16,65 posto), a najmanje na višim školama (0,90 posto) i na fakultetima (6,62 posto).
Najveći postotak nasilja u osnovnim školama može se možda uvelike opravdati »običnim« dječjim nestašlucima i tučama. No, svako nasilje ostavlja posljedice i na onome koji ga provodi i na onom nad kim se vrši. Što se dogada s malodobnim nasilnicima dok stignu do fakulteta i viših škola - na kojima taj postotak nasilnosti, prema istraživanju, opada? Postaju li tada pristojni mladi građani, ili nasilne radnje jednostavno više ne obavljaju »na školskim hodnicima«, nego negdje drugdje i na neki »profinjeniji« način? ŠSto navodi na potrebu shvaćanja uzroka nasilja, kako bi se mogle poduzeti i mjere da se ono počne sprječavati