Maska služi za osvještavanje vlastitih gesta i pokreta, koji služe za izrazivanje igre.
Smisao pokreta treba razumjeti kao izgrađivanje situacije, jer u osnovi našeg tijela nalazi se poetski izraz prostora, mjesta, vremena, materije, svjetlosti.

Obuhvaćeni su elementi pantomime, mime, obuke za klauna, akrobatike, igranje uloga, improvizacijske tehnike, upoznavanje i rad s karakterima, rad s maskama, animacija predmeta kao i stvaranje kazališnog čina bez prethodno napisanog teksta, stvaranja glazbe.

Fizičko kazaliste je jedna vrsta izvedbene umjetnosti u kojem se ne koristi striktno plesna ili mimska tehnika, a uvijet nije neverbalnost, dapace dramski tekst moze biti jednak dio izraza u fizickom kazalistu. Izraz mima postao je zastarjeo, a razvoj u kazalisnom aspektu doveo je do novih izrazajnih smjerova i tehnika kao sto su moderna mima, postmoderna mima, nova ruska mima, nova nizozemska mima, itd.
Utemeljitelji suvremenog izraza bili su Mejerhold, Copeau i Decroux, a Lecoq je prvi u terminologiju uveo izraz fizicko kazaliste.

Danas stvarati kazalisni produkt ili konkretnije fizicko kazaliste uzima u obzir riskiranje, estetsko i psihicko, rusenje granica izmedu plesa, tjelesnog izrazavanja i teksta, kazalisne i osobne politike, a iznad svega nepretenciozno i cisto komuniciranje idejama i osjecajima.
Ovakav rad omogucuje glumcu izazivanje svojih kreativnih izvora, odvodi u punije dozivljajno iskustvo i otvara nove smjerove za razvijanje bogatijeg i vizualnijeg kazalista.